sutra je mami rodjendan... sto znaci da cu sjediti osam sati u vozu zbog cestitke... i nek mi samo neko kaze da nisam zlato od kcerke, kunem se razbijen ce biti... iskreno receno uopste mi se ne ide tako daleko, iskreno receno znam da cu narednih 5 dana biti slomljena, iskreno receno mi je na vrh glave rodjendana i raznih slavlja koje ni ja sebi samoj ne slavim... ali eto... iskreno receno... mama je jedina osoba koja je moj zadnji rodjendan provela sa mnom... (seka se kao maloljetnik ne broji haha) i samo zbog toga bih ako treba i letila dan tamo, dan ovamo, samo zbog te kafe... mama je zasluzila da njen rodjendanski kolac jede nas i hiljada a bice nas samo tri... mama je zasluzila da joj sutra poklonim neboder u njenom voljenom rodnom gradu a dobice samo buket cvijeca i neke sitnice nevazne... to je moja mama... uskracena za sve zivo u zivotu i slomljena od svega sto insana moze spopasti... a jednoga dana... jednoga dana cu svojoj mami ako Bog da inshallah za rodjendan napraviti kolac kakav nikada nije vidjela... napuniti cijeli stan ruzama, da ne vidi ama bas nista sem njih... mama ce kao i uvijek doci umorna s posla i biti totalno iznenadjena i preprepreeesretna... a onda... onda cu joj strpati unuce u krilo koje ce nani za rodjendan pokloniti malu kutijicu... i u toj kutijici ce biti kljuc... za njenu malu kucicu u njenom malom voljenom gradicu... i kad bi se to moglo ikako ostvariti... eh... tek tada bi sve bilo nekako savrseno... jesam skromna, ha? :))

i dzabe dzabosum se digoh jutros u 5... vozikanje tri i kusur sata pa jogging do faksa jer kao i uvijek- kad se radi o predavanjima i vjezbama- vazda zadnja ulazim, prva izlazim... i stignem ja ono bez daha u zadnji sekund... ma joook, kakva matematika... nema profesora... mili Boze sto uopste ustadoh... sest punih sati cekanja sljedeceg predavanja u kafeteriji... i sjedi bittersweet kraj neke bandere... na banderi ogromni tv... i zasto je moja glava dobila cvorugu a istovremeno nestalo slike na tv-u... to cemo da presutimo... bez mene na onom fakultetu nebi ni bilo smijeha cini se... moja frizura je dobila oblik neke super-moderne-lady-gaga zbog cvoruge ali i to cemo da presutimo... ja sam samo moderna...na zapadu inace nista novo... sem da mi dragi sada kolje neduzne slatke male medene miseve... glupe medicinske svrhe... i ne, necu to raditi... bojkotovacu dok me ne istjeraju iz svih istrazivackih institucija ove planete... osnovacu svoju vlastitu... uhh... dok sam ja danas kvarila slike na tv-u i pricala svojoj sevdi kako me dusa boli kada nadjem pauka a vani zima i nemam gdje da ga izbacim, jedan mali slatki bijeli mis je dobio prav-zdrav operaciju srca... i ne... nisam moderna... protivim se svakom kriku modernizma... nisam zaklala onu zabu da bih testirala neke reakcije misica, nisam zgnjecila onog puza da napravim neki glupi gel za celije germe, nisam izbacila pauka u snijeg... nisam i necu... ne mogu... fakat volim svog dragog nenormalno i svaka njemu cast kada moze ali ja licno kada vidim kako misa drze u nekom kavezu i hoce dusa na nos da mu izadje od silnih bolesti koje napumpaju u njega... ne mogu da me ne zaboli sve zivo... well... that's me... moze nobelova i bez toga... ako ne moze, moze makar mirna savjest i rahatluk u dusi kada nadjem nekog povrijedjenog bolesnog macica i odhranim ga i dignem na noge... pa makar to ne bilo u dobrobit ljudi... nekada ne mogu drugacije... nekada idem u dobrobit zivotinja... sta ja tu mogu... that's me... :-S

p.s. ljubavi... ukradi jednog malog slatkog misa... strpaj ga u dzep i slazi da je podlegao... ne zelim nikakav drugi poklon ni za rodjendane, bajrame ni godisnjice... samo jedan mali slatki bijeli mis ukraden iz necije laboratorije... meni bi znacio cijeli svijet...

i nekada nesto sto kod nekih meni dragih blogera procitam zna da mi promijeni zivotni tok... ono u mikroskopskim granicama ali ipak... i nekada me razveselite... a nekada rastuzite... i postoje blogovi koji su haman generalno napravljeni da probude zestoku bol u meni... te naletjeh na sljedeci... mahamza.blogger.ba ...neko novi... i neko koga cu sada da istaknem iznad svih pisaca eto cisto zato sto me ovo sada pogodilo... i boli me briga... jer boli me svaka rijec... boli me svako slovo pojedinacno... a ne mogu da ne citam...

a da sam bogdom startovala u vikend kako to dostoji insanu... ono faks ili posao pa dodjes kuci i zavalis se pred tv... jok ja... ustala s taaakvim bolovima u stomaku da je to naprosto nevjerovatno... ma kakav fakultet kakve trice... da je se samo protegnuti do prve tablete i onda odbrojavati onaj countdown dok ne pocne djelovati... i hvala Bogu rodih se u vremenu telefona i raznih cudesa... danas sam kao trebala biti prisutna na tim nekim vjezbama i kako je to sad sve jednostavno... utipkas broj profesora i ono zvoni... i ispricas se ko covjek i objasnis i nista nije problem... sta bi da sam se rodila prije sto godina kad se na konju islo na fakultet :) i telegrafom se slale vijesti... i sta bi da sam u onom vaktu gdje nije bilo tableta ni odbrojavanja da bol prodje... gdje se mora prvo naloziti da bi se mogao skuhati caj... uh... ipak je meni dobro kako se moglo omaci...

pusem li pusem u ovu kafu da se ohladi jer kao zuri mi se al dzaba... bolje onda i ne puhati... scenarij sljedeci: ja u pidjami, kafa je tu, tegla nutelle od koje ce haman ostati samo pola jer mi se taaako jede mhmm :) a da ne pricam o tome na sta licim... i imam dobrih pedesetak minuta da se obucem, nasminkam, da pospremim, spakujem ove knjizurine u torbu i da se nacrtam na autobuskoj do koje mi treba nekih deset minuta... znaci cetrdeset... daj Boze... i zasto sada sjedim ovdje i pisem... to je skroz jednostavno... valja danas na sudsku medicinu... valja danas na forenziku... brrrr... kad pomislim na one bijele mantile nesto mi zlo dodje... nesto me vrati unazad... i nesto nije ugodan osjecaj... mozda se prevarim... ali daj Boze... i sve bih sada radila samo da sam fol zauzeta i da nekako ne mogu da odem jer bas mi je muka... i kad pomislim na one ispite koji me cekaju tamo, e tek tada rijec "muka" dobije svoj pravi smisao... ali eto... sada ide spremanje za par minutica i onda cu ko prikaza da se nacrtam tamo... i znam vec ko ce se tome najvise smijati... pa naravno ja... i nekada je fakat zanimljivo biti lud...